”Mi djeca s obale rijeke Kupe i naši prijatelji s obale rijeke Korane”
Mi djeca s obale rijeke Kupe u Karlovcu odrasli smo uz rončiće. Znali smo da je počela zima kad bi rončići krenuli na veseli vodeni ples plivajući po površini modrozelene hladne rijeke i zaranjajući ispod površine u lovu na male ribe. Činilo nam se tada da su to samo zaigrane vodene ptice kojima je smisao života zabavljati gomilu djece iz ulice na obali. Pratili bismo pogledom jednog rončića, čekajući da zaroni i pokušali pogoditi na kojem će mjestu izroniti. Imali smo i proglašenje pobjednika s najduljim zaronom. Konkurencija je bila velika, rončća iz godine u godinu sve više, a time i sve više posla za nas djecu.
Kako smo odrastali tako je rončića bilo sve manje i nadali smo se da je to samo zato što ih naše odrasle oči nemaju vremena pratiti i brojati. Nažalost, bilo ih je manje jer su postali ugrožena vrsta.
Danas znam da je rončić, u stvari, vodenkos. Znam i da je populacija vodenkosa u opadanju i da mu strašno smetaju klimatske promjene. I da nema budućnosti za njih ako mi ljudi nešto ne poduzmemo. Nema budućnosti niti za nas ako nešto ne poduzmemo.
Mi nekadašnja djeca s obale rijeke Kupe u Karlovcu često smo se pitali znaju li ostali ljudi za rončiće? Rijetko je tko znao. Pronašli smo nekadašnju djecu s obale Korane, oni su znali tko su rončići! Ima nade!
Šetajući jutros obalama Kupe i Korane, očajnički sam pogledom tražila rončiće. Pronašla sam jedan par uzvodno od kupskog mosta i jednu malu populaciju na Korani ispod slapa. Zabrinjavajuće malo. Shvaćaju li to odrasli koji nikad nisu, očito, niti bili djeca.
13.12.2019. Karlovac
”I pitam se opet sada”
I tada se dogodila predstava „Rončić – umjetnik i doktor prirodnih znanosti“!
Kako se dogodila tako me i pogodila.
Rijetko odlazim na plesne predstave, a još rjeđe na predstave suvremenog plesa. Smatram se analfabetom za plesni izričaj, teško pratim smisao priče u suvremenom plesu i stalno pokušavam pronaći tijek i pouku priče.
Ekipa iz karlovačkog studija za suvremeni ples Free Dance pozvala me na njihovu novu predstavu. Rončić? Hmm… Zanimljiv naslov koji me bacio u prošlost prisjećajući se priče iz uvoda. Ima li to neku poveznicu? Hoću li moći uhvatiti tijek priče i ima li je uopće ili je to tek inspiracija za plesni izričaj?
Na pozornici je bio mrak sa zvijezdama, noćni prizor isprekidan neobičnom scenografijom, lutajućim svjetlima nadglavnih lampi i dijalogom troje plesača u postavljenom šatoru. Sjela sam na svoje mjesto i sa zanimanjem slušala dijalog dok mi je pogled lutao pozornicom hvatajući prizore na video-zidu.
Predstava je krenula, plesači su se polako pretvarali u rončiće i svaki pokret predstavljao je pokret rončića, lepet krila tih malih pernatih stvorenja, njihovo kretanje kroz vodu i skakutanje preko kamenja. Nisam niti primijetila kako je moje uvjerenje o neshvaćanju suvremenog plesa u nekom trenu nestalo. Bila sam tamo i pratila napetu priču o rončićima, njihovoj borbi za preživljavanje u ovom svijetu nerazumijevanja i bahatog uništavanja prirode.
Opet sam postala djevojčica s obale Kupe koja promatra taj čudesni ples malih vodenih ptičica i njihovu borbu s okrutnim svijetom. I da, shvatila sam da samo treba gledati srcem djevojčice, bez analitičkih praćenja fabule, da bih shvatila priču suvremenog plesa.
Suvremeni ples od sada gledam drugačijim očima. Puštam da me ponese bez straha i suvišnog razmišljanja. Uđem u priču bez obzira koliko mi je tema bliska i dozvolim si mašti da me ponese na pozornicu i plešem u mislima s plesačima. Moram priznati, malo me i noge bole od nepravilnog držanja u sjedalu, ali to je cijena koju rado platim za dobar doživljaj.
I pitam se opet, sada pod dojmom predstave „Rončić – umjetnik i doktor prirodnih znanosti“, shvaćaju li odrasli koliko su rončići važni za naše preživljavanje? Koliko je važno da suvremeni ples bude dio opće kulture kroz koju rastemo i evoluiramo? Odvest ću ih na predstavu, možda shvate.
Morana Rožman
