USKORO: Jednog dana ću i luk rasplakati…

U Ateljeu za suvremeni ples započele su istraživačke probe i proces rada na predstavi Jednog dana ću i luk rasplakati.
Free Dance, kao koproducent, priprema predstavu Jednog dana ću i luk rasplakati prema ideji i konceptu Maje Drobac, u dramaturgiji Maje Marjančić i u suradnji s Melitom Spahić Bezjak, u kojoj umjetnički tim istražuje i promišlja zrela tijela plesača koja prolaze kroz tijek vremena.

Plesna predstava Jednog dana ću i luk rasplakati donosi intimno i duhovito promišljanje o zrelosti, tijelu i prolaznosti kroz pokret i fizičku izvedbu. Nastala u koprodukciji Free Dancea, prema ideji Maje Drobac i dramaturgiji Maje Marjančić, predstava istražuje kako se plesna tijela mijenjaju kroz vrijeme, oslanjajući se na svakodnevne, često zanemarene poruke iz urbanog prostora – grafite, natpise i digitalne fragmente.

Dva plesačka tijela pričaju fizičke i humoristične anegdote kroz ponavljanje, ritam i stanku, otkrivajući pritom nevidljive tragove vlastitih životnih priča. Suočavanje s tjelesnim sazrijevanjem prelazi u komediju samospoznaje, u kojoj ples postaje način pričanja, pamćenja i bivanja.

Predstava je podržana od strane Ministarstva kulture i medija RH te Grada Zagreba.

Autorski tim:

Maja Drobac
Maja Marjančić
Melita Spahić Bezjak
Majda Džanić
Ana Horvat

IZ PROCESA RADA

TRAVANJ 2025.
Predstava Jednog dana ću i luk rasplakati inspirirana je duhovitim, ironičnim i životnim grafitima pronađenima na zidovima gradova i u digitalnim prostorima. Ti slučajni natpisi postali su polazište za razvoj plesnog materijala – od “Deja poo” i “Exercise? I thought you said extra fries” do “I’m not lazy. I’m on energy-saving mode” – svaki od njih pretočen je u fizičku sekvencu koja istražuje zrelost, humor i tragove svakodnevice u tijelu plesača.
Kroz igru pokreta i autoironije, umjetnički tim gradi koreografsku naraciju o protoku vremena, starenju i snazi smijeha – čak i kad padnemo, kao u sceni: “Did you just fall? – Noo. I attacked the floor.”
Ples kao odgovor na život – ne uvijek brz, ali uvijek istinit.

LIPANJ / SRPANJ 2025.
Proces rada na predstavi Jednog dana ću i luk rasplakati započinje promišljanjem urbanih grafita – slučajnih, duhovitih i često ironičnih poruka koje susrećemo u svakodnevici. Ti tekstualni fragmenti – ispisani na zidovima zgrada, ruševina ili pronađeni u digitalnom prostoru – postali su izravna inspiracija za kreaciju plesnog materijala, scena i ritma predstave.
Svaki od grafita potaknuo je umjetnički tim na razvoj fizičkih sekvenci koje preispituju zrelost tijela, komičnost svakodnevice i tragove prolaznosti:
• “Jednog dana ću i luk rasplakati – priča o vepru” postavlja temeljnu nit vodilju: krhkost i odlučnost u suočavanju s vremenom i osjećajem.
• “Deja poo – ponavljanje već viđenog (same old shit)” bavi se ponavljanjem pokreta i gesti koje se iznova vraćaju – fizički déjà vu.
• “I always start the day with good intentions. Then I get out of bed and that’s usually where it all goes wrong.” pokreće sekvencu raspada ritma, svakodnevnog umora i životne ironije.
• “Exercise? I thought you said extra fries.” nadahnjuje tzv. Jane Fonda sekvencu, gdje se rekreacija i užitak sudaraju u grotesknoj parodiji pokreta.
• “Just because it’s a bad idea, doesn’t mean it’s not going to be a good time.” oblikuje otvaranje predstave – impulsivno, pomalo besmisleno, ali iskreno i oslobađajuće.
• “Did you just fall? Noo. I attacked the floor.” pretočeno je u fizičku scenu s užetom – borba s prostorom, tijelom i ravnotežom.
• “Don’t worry about getting older. You still get to do stupid things, only slower.” propituje tempo, usporavanje i starenje bez gubitka zaigranosti.
• “Old people at weddings poke me and say: You’re next. So I started doing the same thing to them at funerals.” otvara prostor za crni humor, autoironiju i plesnu anegdotu.
• “I’m not lazy. I’m on energy-saving mode.” postaje koreografski odmak – sekvenca usporenog, ali smirenog otpora očekivanoj energiji plesa.
Ovi grafiti nisu tek natpisi – oni su poetske iskrice koje vode pokret, oblikuju dramaturgiju i grade most između svakodnevice i pozornice. Kroz njih predstava gradi svoju naraciju – fizičku, duhovitu i samosvjesnu.

O PROJEKTU:

JEDNOG DANA ĆU I LUK RASPLAKATI

Plesna predstava Jednog dana ću i luk rasplakati bavi se promišljanjem zrelih tijela plesača koja prolaze kroz tijek vremena.
Polazi od grafita – slučajnih sadržaja koje zamjećujemo krajičkom oka dok hodamo. Ti nas sadržaji potiču na stanku, okret, promjenu tempa – sve ono fizičko što je usmjereno k samo jednom smjeru… misaonom procesu izvođača.

A završava osmijehom… jer se u hrpi brzopoteznih mudrosti pronalazimo kao cjelovite ličnosti.
Otkrivamo identitet koji zapravo godinama živi u tijelu plesača, a ono jedino što želi – jest pokrenuti se.
Stanku, okret i osmijeh ritmizirati i ponavljati nebrojeno mnogo puta, sve do iznemoglosti. Jer na kraju… svi postajemo priče, a tijelo plesača ne zna kako prestati pričati.

Skupljanjem tekstualiziranih kratkih humorističnih sadržaja sa zidova zgrada, ruševina i internetskih stranica, dvije plesačice pričaju svoje fizičke anegdote.
Koliko puta možemo ponoviti humorističnu priču, a da nam i dalje ostane smiješna?
Koliko dugo se možemo pretvarati da nismo odrasli?
I koliko dugo želimo vjerovati da svaka naša priča zaslužuje biti predstavljena?

Dva tijela uhvaćena su u sadašnjosti, a sve o čemu razmišljaju jest ono što su mogla prije.
Što ne mogu danas. Ili naprosto rade drugačije.
Tragedija suočavanja s tjelesnim sazrijevanjem prelazi u komediju vlastitih samospoznaja, koja se samo na prvu čini bespomoćnom – no u stvarnosti je odgovor na sva ona iskustvena bogatstva kroz koja su prošla.
I svakim korakom otkrivaju se nevidljive tetovaže, duboko utkane u mišiće vlastite prolaznosti.
Nešto ipak ostaje…